Ovom filumu pripada samo
vrsta Trichoplax adhaerens koju je otkrio Schulze 1883. godine u morskom
akvarijumu Univerziteta u Gracu. Otkriće ove vrste je izazvalo veliki interes
za njihovo proučavanje jer je u njihovoj građi viđena prelazna forma od
praživotinja ka životinjama. Međutim, dugo vremena je bilo u literaturi
zapečaćeno pitanje filogenetskog mesta ove vrste jer se smatralo da je larva
nekih žarnjaka. Tek kada je utvrđeno da se razmnožava bilo je jasno da se radi
o zasebnoj vrsti.
Veličine je nekoliko
milimetara. Živi na algama u morskoj vodi, a pri kretanju menja oblik tela.
Telo ove vrste je beličasto, pločasto i promenljive forme. Adultna jedinka je
izgrađena od oko 1000 ćelija. Telo je dorziventralno spljošteno i izgrađeno od
tri sloja – ventralnog, srednjeg i dorzalnog. Ventralni sloj je građen od dva
tipa ćelija – tipičnih i žlezdanih. Tipične ćelije su izdužene i na distalnim
krajevima imaju bičeve, a oko njih apikalne jamice. Bičevi imaju specifičnu
građu koja se ne sreće kod drugih predstavnika carstva. Građeni su od devet
parova perifernih mikrotubula i dva pojedinačna centralna. U njihovoj osnovi se
nalazi bazalno telo koje podseća na građu bazalnog telašca praživotinja. Između
ćelija ventralnog sloja se nalaze desmozomi preko kojih su povezane. Pinocitoza
se obavlja izbočinama koje se nalaze na apikalnim delovima ćelijskih membrana
ventralnih ćelija. Sve tipične ćelije ovog sloja se karakterišu dobro
razvijenim hrapavim endoplazmatičnim retikulumom, mitohondrijama, Goldžijevim
kompleksom, jedrima i drugim organelama. Pojedine ćelije ventralnog sloja se
pored tipičnih organela karakterišu i prisustvom tamnih meškova. U ovim
organelama se nalaze enzimi za varenje hrane. Do danas nije sa sigurnošću
utvrđeno da li ove ćelije stalno poseduju tamne meškove ili samo pred uzimanje
čestica hrane. Zbog toga se klasifikuju kao tipične ćelije ventralnog sloja.
Žlezdane ćelije imaju
dobro razvijen Goldžijev kompleks i veliki broj vakuola ispunjene sekretima
koje izbacuju u spoljašnju sredinu, a za razliku od tipičnih ćelija se odlikuju
odsustvom bičeva. Dorzalni sloj grade dva tipa ćelija – tipične i loptaste.
Tipične ćelije koje grade dorzalni sloj se odlikuju apikalnim spljoštenim delovima.
Oni se prema unutra izdužuju i proširuju, a u ovim proširenjima je smešteno
jedro i druge organele. U pločastim delovima koji se nalaze na apikalnom kraju
ćelije su smeštena bazalna telašca i brojne vakuole. Od bazalnog telašca polazi
bič. Gusto zbijeni bičevi ovog sloja grade “puzeće stopalo”. Među epitelijalnim
ćelijama nalaze i loptaste ćelije sa sjajnim lopticama koje izbacuju iz ćelija
u samoodbrani. Između dorzalnog i ventralnog zida se nalaze vlaknaste ćelije
koje su izraštajima međusobno povezane i takođe povezane za ventralni i
dorzalni sloj ćelija. Ove ćelije se karakterišu specifično građenim
mitohondrijalnim kompleksom koji se sastoji od naizmenično poređanih
mitohondrija i cisterni. U citoplazmi su takođe prisutna i crna telašca čija
funkcija nije poznata. To su najdiferenciranije ćelije u telu ove životinje.
Smatra se da imaju važnu ulogu u kretanju, odnosno menjanju forme tela.
Značajno je istaći da se u centalnom delu tela nalazi tečnost i da su vlaknaste
ćelije zapravo samo odeljci jedne velike ćelije. Naime, između ovih ćelija se
nalaze poprečne membrane koje se razlikuju od prave ćelijske membrane.
Prvobitno se smatralo da
dorzalni i ventralni sloj odgovaraju ektodermu i endodermu. Međutim, kasnije je
utvrđeno da oba sloja imaju isto embrionalno poreklo. Novija istraživanja
ukazuju i na naznake regionalne organizacije tela. Naime, sa funkcionalnog
pogleda se razlikuje centralni deo i periferne margine (ivice). U perifernim
ćelijama dolazi do ekspresije određenih gena kao što su Secp1 i Trox2 koji nisu
eksprimirani u ćelijama centralnog dela. Ćelije ventralnog i dorzalnog sloja su
prevučene slojem sluzi. Zbog toga što su i u ventralnom i u dorzalnom sloju
ćelije povezane preko desmozoma ova dva sloja podsećaju na epitelna tkiva.
Međutim, za razliku od pravog epitela, ova životinja ne poseduje tanki sloj
izgrađen od ekstracelularnog matriksa koji se naziva bazalna membrana. Ova
membrana ukrućuje epitel i odvaja ga od unutrašnjeg dela organizma.
Najverovatnije da je nedostatak ove strukture povezan sa činjenicom da ona
učvršćuje telo, te bi ovoj životinji onemogućila kretanje.
Kretanje ove životinje
podseća na kretanje višećelijske amebe. Mehanizam ovog kretanja do danas nije
detaljno proučen. Prema većini autora kretanje se obavlja na četiri načina.
Najprimitivniji način kretanja je klizanje po podlozi. Ovakvo kretanje je
omogućeno radom treplji ventralnog dela tela. Najčešće se klizanje odvija u
jednom pravcu. Drugi tip kretanja podrazumeva brze promene forme tela, od
izodijametrične do končaste i obrnuto. Treći način je sličan drugom samo što su
pokreti spori. Četvrti način kretanja se ostvaruje radom bičeva ventralnog
sloja ćelija. Pri ovakvom kretanju se hranljive čestice izbacuju na dorzalni
deo tela.
Bespolno razmnožavanje
može da se odvija na dva načina. Prvi način podrazumeva deobu tela na dve
jedinke izodijametričnog ili končastog tipa, a drugi način predstavlja
pupljenje dorzalnog dela tela. Pupoljci su loptastog oblika. Građeni su od
spoljašnjih ćelija sa bičevima i ćelija sa sjajnim telašcima ispod kojih se
nalaze vlaknaste ćelije. Izdužene ćelije sa bičevima čine unutrašnjost pupoljka
i zatvaraju malu šupljinu. Kada se pupoljci odvoje plivaju slobodno. Nakon
nekog vremena se spuštaju na podlogu i otvaraju tako da unutrašnji sloj ćelija sa
bičevima i šupljinom daje ventralni sloj tela. Loptasti pupoljci podsećaju na
gastrulu. Dokazano je da se ova životinja karakteriše velikom moći
regeneracije. Eksperimentalnim istraživanjem se došlo do zaključka da je za
regeneraciju neophodno postojanje ćelija spoljašnjeg sloja. Polno razmnožavanje
se odvija posle višestrukog bespolnog razmnožavanja. Jajne ćelije se
diferenciraju od ventralnih epitelijalnih ćelija. One za svoju diferencijaciju
koriste delove vlaknastih ćelija koje u oogenezi imaju funkciju hranljivih
ćelija. Takozvane S ćelije se diferenciraju takođe od ventralnog epitela. I one
koriste vlaknaste ćelije kao izvor hranljivih materija. Predpostavlja se da su
S ćelije muški gameti. Međutim, oplođenje je nepoznato. Rane faze brazdanja
jajne ćelije su ravnomerne i odvijaju se u telu majke, dok nisu poznate kasnije
faze embrionalnog razvića.
Iako je u morfološkom
pogledu ovo jedinstvena vrsta, molekularnobiološka istraživanja su pokazala da
postoji čak osam grupa u okviru ove vrste. Ove grupe su označene simbolima od
H1 do H8. Iako nije do danas utvrđena reproduktivna izolovanost ovih grupa,
predpostavlja se da se radi o osam kriptičnih vrsta. Za većinu grupa nije
moguće utvrditi biogeografski jedinstven region rasprostranjenja. Haploidan
broj hromozoma je 6. Ova vrsta se karakteriše najmanjim sadržajem jedarne DNK
čija masa po ćeliji iznosi 80fg. Sa druge strane, mitohondrijalni genom je
najveći među mitohondrijama životinja. Mitohondrijalni genom ove vrste se
karakteriše postojanjem unutargenskih spejsera, nekoliko introna i velikog
broja proteinskih gena. Prema svojim karakteristikama genom mitohondrija ovih
životinja je sličniji onima koji se nalaze kod predstavnika carstva Choanozoa i
Fungi.
Ova životinja vodi
bentosni i pelagični način života. Naseljava morske ekosisteme. Obično se
nalazi u mikroekosistemima sa crvenim algama, pojedinim trepljarima i
člankovitim crvima. Pripada kategoriji herbivora jer se hrani jednoćelijskim
algama. U uslovima akvarijumskog uzgoja i posmatranja nije primećeno
predatorsko ponašanje ove vrste. Zanimljivo je da ni jedan predator nije napao
trihoplaksa. Sve životinje koje su došle u kontakt sa ovom vrstom su se naglo
okretali i odlazili. Neke životinje su se paralisale ili uginule kao neki
polipi. Uzrok otrovnosti ove vrste najverovatnije je uzrokovana prisustvom
sjajnih tela u dorzalnom epitelu.